Ovu je stazu teško riječima opisati, ali pokušat ću 😀 fotografije koje sam snimila na ovoj stazi reći će više od riječi, ali za potpuni doživljaj, naravno, morate odšetati u srce Alpa.

Dolina Triglavskih jezera  alpska je dolina sa sedam jezera, nastala topljenjem ledenjaka, a nalazi se nalazi u Julijskim Alpama. Sastavni je dio Triglavskog nacionalnog parka, a smještena je u podnožju planina Tičarice i Zelnarice.

Staza koju smo ovaj put odabrali za Triglavska jezera proglašena je jednom od najljepših planinarskih staza u Sloveniji, i zaista je posebna i prepuna vegetacije, flore i faune.

Dolinu sam prvi put posjetila 2016. godine, ali smo tada išli stazom sa slapa Savica, ovaj put smo naše planinarenje započeli na Planini Blato (1147 m/nv) poprilično velikim usponom nastavili do Planine pri jezeru (1453 m/nv) preko Ovčarije (1660 m/nv) do Planine kod Triglavskih jezera (1683 m/nv) te nastavili do Zelenog jezera (1988 m/nv). Staza je dobro označena, ali i dosta zahtjevna zbog uspona i dužine. Mi smo u 2 dana prehodali oko 42 km po zahtjevnom terenu pa je preporučena dobra izdržljivost 😉

S planine Blato krenuli smo rano i odmah nas je dočekao poprilično strm uspon za dobro jutro 😀 Serpentine kamenite staze su nam probudile mišiće i nakon otprilike sat vremena smo stigli do Planine pri jezeru.

Prvo jezero koje smo vidjeli nije jedno od sedam Triglavskih jezera, ali bilo je lijepi prizor na kraju prve etape 🙂

Nastavljamo prema Ovčariji (1660 m/nv), i tu malo pauziramo jer je nekako opuštajuće, mirno..

Nastavljamo prema koči kod duplog jezera. Bitno je da biramo put “čez prode” jer je ta staza manje strma i tu nam se otvara pogled na Komnu i gustu crnogoričnu šumu u dolini pod nama.

Polako ulazimo u samu dolinu jezera, vegetacija je tu bujna i osjećaj je kao da hodate parkom. Zaista nešto posebno 🙂

Raznolikost bilja na ovom području je iznenađujuća, pa tako imamo prirodni cvijetnjak na svakom koraku…

Pogled na dolinu oduzima dah, i napokon shvatimo koliko smo maleni i zašto vrijedi svaka kap znoja koju smo pustili na usponu 🙂

Stigli smo do koče kod duplog jezera (1683 m/nv). Tu smo odlučili napraviti dužu pauzu uživati u pogledu na vrhove i zelenilo oko nas.

Koča kod Duplog jezera je otvorena ljeti i nudi smještaj, hranu i piće. Prva je izgrađena još davne 1880. godine i smještena je točno između Dvojnog (Duplog) jezera i umjetnog jezera Močivec.

Jezera su ledenjačka, samim time i jako hladna. Kupanje je strogo zabranjeno radi očuvanja ekosistema.

Najtoplije je ujedno i najniže, Crno jezero (1294 m/nv). Ovaj nam se put nije našlo na stazi pa ga nismo posjetili, ali sam našla nekoliko fotografija koje sam napravila 2016. godine, kad smo išli drugom stazom.

Nakon pauze kod duplog jezera krenuli smo dalje s usponom prema Velikom Jezeru, zvanom Ledvička (Bubreg), ali prije Velikog jezera nailazimo na jedno manje, kristalno čiste vode.

Uspinjemo se prema Velikom jezeru (1831 m/nv). Već malo umorni, ali odlučili smo danas vidjeti što više jezera.

Na ovom smo dijelu staze sreli nekoliko svizaca 😀 Inače, ovo je njihov habitat te zajedno sa planinskom kozom održavaju ravnotežu u Prirodi 🙂

Na nekim dijelovima staze još ima snijega, ipak je ovo dolina ledenjaka 😉

Vegetacija uz stazu se polako mijenja jer se uspinjemo 1831 m/nv.

Nakon sat vremena hodanja i 146m/nv visinske razlike napokon stižemo do Velikog jezera. Pogled zapanjuje.

Veliko jezero i je najveće od svih Triglavskih jezera te ono najčišće vode. Dugačko je oko 300 m a duboko oko 17 m.

Nakon pauze i marende s nejljepšim pogledom zaputili smo se prema Zelenom jezeru.

I dalje se uspinjemo s obzirom na to da se Zeleno jezero nalazi na 1988 m/nv.

Pri usponu, kad nam je malo teže, okrenemo se i pogled na dolinu s ove strane nam razvlači osmijeh po licu te nam daje snagu da idemo dalje, još više 🙂

Nakon 45 min uspona, dolazimo do Zelenog jezera (1988 m/nv), dugačkog 100 m, širokog 80 m te dubokog samo 2 m. Ono je ime dobilo po svojoj zelenoj boji koju ima zbog vrste alge koja tu obitava. Vegetacija je siromašnija što je i normalno s obzirom na nadmorsku visinu. Kakogod, prizor je skoro vanzemaljski 😀

Nažalost, došlo je vrijeme da krenemo prema planinarskom domu kod Dvojnog jezera gdje ćemo večerati i prespavati. Ovaj put nismo stigli do zadnja,odnosno, prva dva jezera, ali to samo znači da mi ovo područje i dalje predstavlja veliki izazov i da ću ponovo hodati ovim Rajskim vrtovima u srcu Alpa :

Do planinarskog doma stižemo za nešto više od sat vremena. Umorni ali jako jako zadovoljni. Želim naglasiti da sam po prvi put spavala u zajedničkoj spavaonici, to je za mene bilo neko novo iskustvo 😀

Ujutro smo rano ustali, očekivanu kavu uz jezero je zamijenila kava u magli 😀 Iako je srpanj, ujutro i navečer je dosta hladno, pa svakako sa sobom ponesite nešto toplije odjeće.

Jutarnja magla je dolinu zavila u mistično ruho, što je meni dalo inspiraciju i nove prizore za fotkanje 🙂

Oko 9 sati, nakon doručka i kave, krećemo prema natrag. Idemo istim putem, prema Ovčariji, Planini pri Jezeru te na Planinu Blato.

S obzirom na to da nismo sa svojim prijevozom, odlučili smo spuštanje produžiti još za koji kilometar, do Stare Fužine 😀 Od Planine Blato krenuli smo prema Kosijevom domu na Vogaru (1030 m/nv).

Kod doma Vogar smo stali, malo odmorili i uživali u pogledu na jezero Bohinj koji se pruža s vidikovca u blizini doma.

Nakon stanke idemo dalje, spuštamo se u Staru fužinu na 547 m/nv. 483 m niže, zbog čega je ovo možda i najzahtjevniji dio staze. Što zbog umora, što zbog strmine.

Prehodali smo oko 42 km i oko 1,450 m visinske razlike u dva dana. Umorni ali zadovoljni 🙂

Kao i uvijek napominjem da smeće nosimo sa sobom te da ne ostavljamo tragove u ovoj divnoj Prirodnoj oazi 🙂

Uživajte u Prirodi i LiveLoveWalk ❤

Bura i zima nas nisu zaustavili, pa smo u nedjelju odradili stazu Sv. Roka.

Na stazu krećemo iz Pićana, auto smo parkirali pored gradskih vrata te krenuli u smijeru Učke 😁

Oznaka na stazi nema puno, ali je jasno kojim se smijerom moramo kretati jer se spuštamo u kanjon prema slapu Sopot. Bitno je da se sa ceste spustite na stazu, oznaka za to postoji, ali sam je zaboravila uslikati 🤭

Šumskim puteljkom hodamo dok ne stignemo na raskrižje i držimo se lijeve strane. Nakon toga se držimo tog puta i ne skrečemo više nigdje, sve do table za slap (koju, isto tako, nisam uslikala 😁)

Staza je duga oko 3,5 km u jednom smijeru te se spušta do slapa sa 371 m/nv na 98 m/nv. Vračamo se istim putem pa je staza na povratku malo zahtjevnija jer se samo uspinjemo.

Slap Sopot je visok oko 25 m i jedan od največih slapova u Istri 💚

Uz slap postoje 2 vidikovca: staroslavenskog boga Peruna, koji je kao vladar neba, na poziciji odmah iznad slapa te vidikovac njegove žene, božice plodnosti i zaštitnice žena – Mokoš, koji se nalazi na polovici spusta sa zapadne strane prema jezercu. Njezina pozicija je uvijek bila na razmeđi zemlje, podzemlja (bog Veles) i neba (bog Perun). Zbog svoje neodlučnosti, zimi je živjela u podzemlju, a u proljeće na nebu.
Za spuštanje je potreban oprez, na stazi postoje 2 špage koje olakšavaju spuštanje strmim dijelom po stijeni, no svakako, trud se višestruko isplati.

Ono što područje oko slapa čini još posebnijim je Višestoljetni most – izgrađen u Napoleonovo vrijeme kao glavna poveznica okolnih sela sa Pićnom. Voda je više puta oštetila ovaj most, no mještani su ga uvijek iznova obnavljali. Posljednja obnova bila je 1953. godine. Nedaleko je i stol sa klupama za odmor ili piknik, a možete izabrati hoćete li se vratiti u Pićan ili nastaviti dalje prema Gračišću, pješačkom stazom Sv. Šimuna (Istra trails 701).

Ovu sam stazu odradila i u proljeće, tada je prizor malo zeleniji 😊

Sljedeća atrakcija na stazi je Stijena vila graditeljica, za koju legenda kaže da je stijena ispala vili na stazi prilikom žurnog nošenja kamenja za gradnju pulske arene.
Izlaskom sunca zakukurikao je pijetao pa je vila nije uspjela podignuti i nastaviti svoj rad 🧚‍♀️

Nakon marende uz slap put pod noge i natrag za Pićan 😊

Pićan, naselje i općinsko središte u središnjem dijelu Istre, smješten je 12km jugoistočno od Pazina, na držanoj cesti (D48) Pazin-Kršan. Podignut je na dominirajućem vapnenačkom brežuljku zapadno od Čepićkog polja.

U parku pred ulazom u Pićan nalazi se kip Sv. Ivana Nepomuka, češkog sveca, zaštitnika kraljica, mostova, ispovjednih tajni i zaštitnika protiv poplava, sagrađen 1714. godine. Nedaleko njega je spomenik Pićancima nastradalima u II. svjetskom ratu, a na nešto sniženom terenu uz park nalazi se crkvica Sv. Roka, zaštitnika od kuge kojoj je kamen temeljac postavio biskup Gašpar Bobek, u jeku jedne od najvećih epidemija kuge. U stari dio Pićna ulazimo kroz monumentalna gradska vrata koja potječu iz 14. stoljeća, a obnovljena su 1613. godine za biskupa Antonia Zara. Zahvaljujući bliskoj vezi sa nadvojvodom Ferdinandom Zara je već sa 27 godina od običnog klerika postao biskup Pićna.

Pićanski zvonik od bijelog vapnenca sagrađen je 1872. godine. Osim što je sa svojih 48 metara među najvišima u Istri, mnogi ga drže i najljepšim. U podnožju zvonika i danas stoji kamena mjera kojom su se mjerila davanja podanika.

Župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije je današnji vanjski oblik dobila preuređenjem 1753., a unutrašnjost je barokizirana za vrijeme posljednjeg pićanskog biskupa Piccardia. Kao što i dolikuje katedrali, u vlasništvu crkve je brojni vrijedan inventar, a ističe se zlatom protkani biskupski plašt, poklon carice Marije Terezije. Reljefima i grbovima ukrašene grobnice pićanskih biskupa, ali i zaslužnih građana Pićna, ugrađene su u pod crkve i u plato ispred crkve.

Pogled sa današnjeg vidikovca Franje Ferdinanda na brdovit krajolik središnje Istre, kao i poseban okus pićanskog vina koje mu je ponudio župnik, uvjerili su austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, da slijedeći put u Pićan mora doći u pratnji žene Sofije, strastvene slikarice, kako bi ovjekovječila prizor. Ta mu se želja na žalost nije ostvarila jer su oboje nedugo zatim nastradali u atentatu u Sarajevu 1914.

Cijelu stazu možete naći u linku: https://www.komoot.com/tour/316422303?ref=aso&share_token=aZDhPTXSe7J6eETBOeUHW35E2P5zgMENrGNv97qx7HFFfIO5L6

Za kraj, kao i uvijek, apeliram na to da me bacate smeće po prirodi. 🍀Čuvajmo ove naše predivne krajeve💚

Uživajte u predivnoj prirodi i Live Love Walk 💚

Posjetili smo istočni dio Istre, te ovaj vikend napokon odradili Sentoninu stazu. Pješačku stazu od Labina do Rapca. Moram priznat da sam je jedva čekala prehodat, kao da sam znala zašto 🙂 staza je stvarno predivna!

Sentonina staza je ime dobila po liburnijskoj božici Sentoni, zaštitnici putnika, simbolu ljepote i plodnosti, koja se štovala na području Labina, Raše i Plomina. Iako kratka, ova je staza više planinarska nego pješačka i bila je dobar trening za kraj tjedna 😀

Naše hodanje započeli smo u Labinu, odnosno u mjestu Škrilice. Staza je jako dobro oznaćena plavo-bijelim markacijama.

Put se iz Labina prema Rapcu spušta sa nekih 250 metara nadmorske visine do samog mora u Rapcu. Uživamo u pogledu na more, dio Učke i otok Cres. Nije kružna, znači vratili smo se istom stazom u Labin.

S obzirom da prati vodu, staza je bogata vegetacijom i raznolikim mediteranskim biljem kao što su kadulja, bodljikava veprina, majčina dušica, žuka… te stablima hrasta, jasena, lovora , bora… Na jednom dijelu čak i vrstom opuntije, što me jako iznenadilo 😀 Bilje, cvijeće i stabla ovj stazi daju eteričnu notu.

Na jednom smo dijelu staze odlučili malo skrenuti s puta, odnosno pratiti stazu koja vodi do izvora Šćurak. Prava mala oaza u divljini. Oduševio me taj dio naše avanture 🙂

Izvor Šćurak u predjelu Podvinje ispod gradskih zidina bio je glavni gradski izvor, a njegova okolica veliki gradski vrt do kojega su žene nosile vodu u teškim brentama.

( Izvor: https://www.rabac-labin.com/hr/166-staza-bozanskih-izvora-rabac-labin )

Na putu do izvora pratila nas je predivna priroda uz potok, pravi vilinski krajobraz koji budi maštu i opušta um.

Voda je oblikovala terasice na svom putu i tako ovaj dio staze učinila stvarno čarobnim.

Vratili smo se na glavnu stazu i nastavili putem za Rabac. Cijelu rutu koju smo odradili možete vidjeti na linku: https://www.komoot.com/tour/185619283?ref=atd 😉

Mjesta za odmor i marendu ne fali 😀 Odmorišta dobro dođu pogotovo na povratku za Labin, jer tada hodamo pretežito uzbrdo.

Potok Pećina koji pratimo cijelim putem, prećkamo nekoliko puta preko malih mostića.

Kako se spuštamo prema moru i vegetacija se mijenja, već osjećamo miris borova 🙂

Prije strmijeg dijela i samog silaska u Rabac dolazimo do slapa, na kojem baš i nije bilo vode, ali nas je dočekala svježa voda iz izvora ❤

Dočekao nas je i pogled na more i Rabac.

Ovaj dio staze je nešto strmiji ali su na nekim mjestima rukohvati i stepenice koje olakšavaju silazak a pogotovo uspon.

Još nas je jedan predivan slap oduševio na silasku. Skriven među stijenama, predivni biser prirode i malo vilinsko jezerce. Vode nije bilo baš puno ali dovoljno da stvori idiličan ugođaj za malu pauzu i meditaciju.

Put nas vodi prema izlasku iz šume do turističkog kampa u Rapcu, prolazimo pored nogometnog igrališta i idemo prema plaži. Staza je i dalje a oznaćena a saznali smo da se tu nalazi i povijesna znamenitost, nekadašnja žičara- Teleferika.

Izgrađena je 1925. g i služila je za prijevoz boksita iz sela Cere do utovarne luke u Rapcu.

Tu smo našli idealnu poziciju za odmor i prvo kupanje u moru ove godine. ( 17.05.2020. ) More je u Rabcu jako čisto i bistro, dosta svježe 😀

Nakon osvježenja spremni smo na uspon za Labin, putem kojim smo se i spustili.

Uspon na početku je nešto zahtjevniji, kasnije manje zahtjevan, ali svakako cijelim putem natrag hodamo uzbrdo.

Prehodali smo oko 7 km. Samog hoda oko sat i pol, ali sa pauzama se to pretvorilo u jedno ugodno popdne 🙂

Uživajte u ovoj idili i predivnoj stazi. Nikada ne bacajte smeće po prirodi nego ga ponesite sa sobom 🙂

Live Love Walk ❤

Staza Sv. Šimuna započinje u Gračišću, pored ceste ispod velikog stabla ladonje. Spušta se do slapa Sopot te se kružno vraća u Gračišće. Duga je 9 kilometara i visinska razlika između najniže i najviše točke je 404 m. Odradila sam je dva puta do sada i smatram je srednje zahtjevnom jer se iz Gračišća dosta strmo spušta i zna biti dosta skliska ako je blato, kao prvi put kad sam je prehodala. Ovaj put blata nije bilo 🙂

Cijela staza prolazi područjem koje je početkom sedamdesetih godina proglašeno zaštićenim krajolikom. Različitost podloge – lapora i vapnenca – dovela je do fenomena neobično razvedenog reljefa, gdje su u laporima formirane potočne doline, dok čvršći vapnenci izgrađuju više brežuljke i glavice, koji dominiraju krajolikom. (izvor: stranica Središnja Istra)

Nakon prvog prehodanog kilometra nailazimo na ostatke crkve Sv. Šimuna po kojoj je staza i dobila ime. Posebna je i dobra lokacija za nekoliko zanimljivih fotografija 😉

Nastavljamo se spuštati prema slapu. Staza je označena i na djelovima se račva, međutim stazice vode ka glavnoj stazi pa se nečete izgubiti. Teren je takav jer je razlika u nadmorskoj visini dovoljna da voda ronađe svoj put i time “podijeli” stazu u više manjih staza.

Pratimo oznake staze Sv. Šimuna, staze 701

Stazom nas prate i već dobro poznate nam crveno-bijele oznake 😉

Stazom dolazimo do malog sela i potoka te dijelom uz potok nastavljamo prema slapu.

Nastavljamo dalje prateći oznake i dolazimo do mosta i slapa Sopot.

Još nekoliko staza vodi do ovog veličanstvenog slapa. Slap sam posjetila 3 puta i uvijek ima vode. Sopot je sa svojih 30-ak metara jedan od največih u Istri ❤

Malo zahtjevnijom stazicom se možemo spustiti do podnožja slapa i uživati u njegovoj ljepoti.

Slap je najniža točka naše staze pa je sada vrijeme za uspon 😉 Nastavljamo dalje uzbrdicom do sela i prateći oznake po asfaltiranoj cesti idemo prema Gračišću.

Prolazimo kroz selo Lovrići i idemo uzbrdicom prema crkvi Sv. Stjepana. Već se sa staze nazire zvonik,

Cestom nastavljamo dalje do crkve Sv. Marije Magdalene iz 15. stoljeća. Odvajamo lijevo se od glavne staze i uzbrdicom po šumskom puteljku dolazimo do prekrasnog vidikovca koji nam pruža pogled na brdašca koja nas okružuju. Tu se nalazi i crkva Sv. Marije Magdalene 🙂

Spuštamo se natrag na glavni put i nastavljamo, uzbrdo, prema Gračišću. Staza se sa asfaltiranog puta odvaja (lijevo) ponovo na makadamski put. Toranj crkve u Gračišću pratimo cijelim putem pa nam olakšava orijentaciju 😉

Link na stazu 😉 https://www.komoot.com/tour/162025389?ref=atd

Vrijeme je idealno za šetnje prirodom i proljeće je tu. Čuvajte prirodu i uživajte u njoj. Smeče naravno ne bacajte nego ga pokupite za sobom 😉

Još nekoliko fotografija…. 😉

LiveLoveWalk ❤

Jučer smo ponovo prehodali jednu od meni najljepših staza u Istri, Škarlinski kanjon, pravu vilinsku šumu 🙂

Nalazi se nedaleko od Brtonigle, park prirode koji je ime dobio po potočiću Škarline. Potok se nekoliko kilometara južnije ulijeva u rijeku Mirnu. Hodanje možemo započeti u Brtonigli (staza Zenon), Novoj Vasi ili (kao mi jučer) Donjim Baredinama. Vozimo kroz selo i na kraju makadamskog puta i pred raskrižjem ostavljamo auto. Pješice krećemo desnom stranom.

Kad se spustimo dole kanjon nije odmah vidliv ali vidjet ćete tablu, dva mala jezera, most i Istarsku špinu.

• 

• 

• 

U kanjon ulazimo stazicom koja se spušta pored info table.

Sve su staze označene kao i staza kroz sami park odnosno kanjon. Mislim da ću sljedeći put krenuti stazom Zenon iz Brtonigle 😉

Staza je dosta dinamična i kategorizirala bi je kao zahtjevniju pješačku stazu. Zbog vlage, blata i poprilično neravnog terena, stazu odrađujemo nešto opreznije 😉 naravno, dobra obuća je bitna i savjetujem da ponesete dodatne čarape, jer nekoliko puta prelazimo s jedne na drugu stranu potoka što može biti poprilično mokro iskustvo ako potok nabuja 😀

Ovaj put vode baš i nije bilo previše pa sam točnije izračunala vrijeme potrebno da se staza prehoda. Nama je jučer trebalo oko 1 h i 15 min.

Staza nije duga, oko 4 km (spuštanje do kanjona, kanjon i uspon do cilja) ali je, kako sam već rekla, dinamična i nešto zahtjevnija na nekim dijelovima.

• 

• 

• 

• 

Bez obzira na blato, ova je, po mom mišljenju, jedna od zanimljivijih staza u Istri. Zbog mahovine, bodljikave veprine, bršljana i drugog zimzelenog bilja zelena je cijele godine i stvarno je posebna ❤

• 

• 

Kad vode ima dosta, staza postaje i malo zahtjevnija, dinamičnija ali i zanimljivija 😉 tada se pojavljuju slapovi i zaista je magično ❤

U proljeće je, naravno, najzelenije 🙂

Prve vjesnike proljeća smo već vidjeli 😉 jaglaci, visibabe i ljubičice najavljuju najzelenije godišnje doba 🙂

Izlazimo iz kanjona hodajući po samom koritu i dolazimo do livade.

Od stabla na livadi krećemo lijevo, prema stazi koja vodi do auta. Kako smo se prije spuštali prema kanjonu i hodali nizvodno, sada slijedi dio uzbrdo, taj dio je trening 😀

Prolazimo kroz maslinike…

I dolazimo do auta….

Cijela staza na linku:

https://www.komoot.com/tour/115353585?ref=atd

Još par slikica 😉

Uživajte u ovom predivnom biseru prirode, i kao uvijek, pokupite smeće za sobom 😉

LiveLoveWalk ❤

Ovog sam vikenda ponovo posjetila jezero Bohinj. Osim šetnje uz jezero, odradili smo još jednu rutu, onu do poznatog slapa savica.

Savica je izvor rijeke Save Bohinjke, nalazi se u gorskoj Sloveniji na 790 m nadmorske visine, nedaleko od jezera Bohinj.

Slap je dvopramenski, odnosno, sastoji se od 2 slapa, veliki je visok 78 m, a mali 25 m.

Put do slapa je dobro oznaćen te “olakšan” stepenicama.

Od ulaza do samog slapa imamo svega 20 min hodanja, ali ako pješice krenemo od samog jezera, šetat ćemo oko sat vremena. staza nije strma ali je, naravno, uzbrdo.

Moram priznat da su “šumske stepenice” jako zanimljive. Lijepo izgledaju i dobar su trening 😉

Stepenica ima ukupno 553😊

Ovaj predivan slap je jedan od poznatijih u Sloveniji.

Staza je pogodna i za najmlađe tako da je ova ruta idealna za obiteljski izlet.

Ovaj sam ga put po prvi puta vidjela u suhoj sezoni, odnosno, samo je mali pramen imao vode, sasvim je drugačiji kad je vode puno.

Kao i uvijek Vam želim ugodnu šetnju, ugodan boravak u prirodi te dobar trening😀 te kao i uvijek, smeče ne bacajte po šumi😉

LiveLoveWalk 💚

Ovog smo vikenda prehodali poučnu stazu Vela draga 😊

Vela draga (također Vranjska draga) je kanjonska udolina i spomenik prirode smješten na sjeverozapadnom podnožju Učke. Jedan je od najljepših i jedinstvenih geomorfoloških fenomena u Hrvatskoj.

Nastala je djelovanjem vodenih bujica u vapnenačkoj stijeni.

Dio je Parka prirode Učka.

Vela draga

Kanjonska udolina prostire se u dužini od 3500 metara pretežito u smjeru istok-zapad. Počinje u blizini ulaza u tunela Učka s istarske strane, na 600 metara nadmorske visine. Završetak kanjona je kod Boljunskog polja na nadmorskoj visini od 153 metra. Gornji dio kanjona širok je 450 metara, a na najužem dijelu, širine 150 metara, preko kanjona prolazi željeznička pruga Lupoglav – Štalije (zatvorena za promet od 26. prosinca 2009. godine).

Stazu definiram kao laganu planinarsku ili zahtjevnu pješačku.

Dosta je strma na nekim dionicama pa je obuća dosta bitna 😉

Staza Vela Draga podijeljena je na dvije etape, one laganije i nešto
kraće do vidikovca odakle se pruža veličanstven pogled na vapnenačke
tornjeve i druge, duže i teže. Ona počinje od vidikovca kroz kanjon do
podnožja kamenih tornjeva i samog dna Vele drage, a cjelokupna staza
broji nešto više od dva kilometra.

Posebnost čine šiljaste stijene, s tornjevima visokim između 50 i 90
metara, od kojih je nekolicina uništena pri gradnji tunela Učka. Najviši dio kanjona nalazi se na 600 metara nadmorske visine dok je najniži upravo onaj kod Boljunskog polja na nadmorskoj visini od samo 153 metra.

Kanjon je prekriven bujnom vegetacijom od vrbe i topole od bukve i tise, dok pojedini dijelovi imaju i prašumski karakter.

Mi smo prehodali markirani dio staze (do pruge) i nemarkirani dio do kamenoloma Vranja.

Priroda je fascinantna i staza je jako lijepo uređena💚

Link prehodane staze:

Vela draga
https://www.komoot.com/tour/t95592082?ref=atd

Ovu stazu namjeravam prehodati u jesen jer mislim da su boje tada jako intenzivne zbog raznolikosti biljnog svijeta 😊

Kao i uvijek, ostavite za sobom uredno i ne bacajte smeće da održimo ljepotu ovog bisera prirode 💚

Uživajte i Live Love Walk 💚

Nakon ljetne pauze evo me opet s novom turom 🙂

Ovaj vikend smo malo hodali Slovenijom. Padala je kišša ali smo ipak uspjeli odraditi nekoliko tura. Za blog sam odabrala onu malo zahtjevniju ali i najzanimljiviju 😉

Pakleni kanjon ili Pakleno žždrijelo je uređena staza blizu mjesta Borovnica (AC Kopar-Ljubljana izlaz Vrhnika) u kanjonu potoka Borovniščica.

Na početku je poprilično ravna i slikovita, kasnije prelazi u kamenitu i strmu.

Krećemo sa 335 metara nadmorske visine (označen ulaz na stazu) i stazu završšavamo na 650 metara nadmorske visine (kod petog slapa).

Staza nije duga (oko 4 km), ali je jako strma.

Iako je staza lijepo uređena, spada među zahtjevnije, jer je dijelom jako strma te “opermljena” stepenicama, mostićima, klinovima i sajlama. Zahtjeva malo višše kondicije i (moram priznati) hrabrosti 😀

Svakako obujte dobre cipele (koje ne klize) 😉

Na stazi se nalazi 5 većih slapova i niz manjih slapova i brzaca 🙂

Prvi slap je visine 4 metra.

Drugi je visok 16 metara.

Treći je visok 18 metara.

Četvrti slap je visok 17 metara.

Peti slap je visok 20 metara.

Od petog slapa se drugom stazom spušštamo dolje. I ta je staza poprilično strma ali nije tako skliska i zahtjevna. Tom stazom zaobilazimo sve slapove pa nemojte tom stazom ići prema gore 😉

Stazom smo susreli i pjegavog dažždevnjaka (salamandra salamandra) koji izlazi samo po ovakvim kiššnim i vlažžnim danima 🙂

Kanjon je bogat biljnim i žživotinjskim vrstama od kojih su neke i endemske kao naprimjer Kranjski jaglac.

Stazu namjeravam ponoviti zimi, kad voda ovaj krajolik pretvara u ledenu bajku 🙂

Kao i uvijek apeliram na to da ne ostavljate smeće za sobom i da čuvamo ovaj predivni prirodni biser ❤

Cijela staza je u linku: https://www.komoot.com/tour/92138368?ref=atd

Užživajte i Live Love Walk ❤

Ovaj smo vikend prehodali jednu od najljepših staza u Istri.

Staza je nešto zahtjevnija, pogotovo u ovo doba godine, slapovi su veličanstveni zbog količine vode, ali je i staza blatna i skliska.

Auto parkiramo u Buzetu, kod Istarskog vodovoda. Krenemo prema rijeci Mirni te uzvodno prema kanjonu rijeke.

Staza je markirana crveno-plavim markacijama.

Mi smo stazu odradili u kontra smijeru, odnosno, prešli smo most i išli uzvodno. Nama je tako, sedmi slap bio prvi 🙂

Staza je kružna i duga oko 13 km, ali smo mi malo zalutali i tako skoro skratili stazu. Na jednom dijelu postoji putokaz za slapove Vela i Mala peć, išli smo tim putem, popeli se na vrh i shvatili da smo propustili veliki dio staze, jer nas je taj put doveo pred sam kraj. Vratili smo se istim putem na rutu kako bi obišli cijelu kružnu stazu. Na kraju je prehodanih kilometara bilo oko 18 a ne 13 😀

Cijelu stazu i ovaj naš dio šetnje kojim smo skoro završili stazu prije vremena možete vidjeti i na ovom linku 😀 https://www.komoot.com/tour/68862934?ref=atd

U svakom slučaju, ni jedan metar nije izgubljen kad se nalazite u raju na zemlji, zar ne? 😉

Prelazili smo i preko vode. 🙂 Nekoliko puta 😀

Sedmi, odnosno nama prvi slap, je Grjok. Da biste do njega došli, morate skrenuti sa staze, desno i pratiti oznaku.

Vraćamo se na stazu i nastavljamo u smijeru Kotla.

Sljedeći je 6. slap Zelenšćak.

Hodamo dalje do sela Kotli gdje se nalazi jedan od najatraktivnijih slapova.

Nakon Kotla, vraćamo se u smijeru Buzeta drugom stranom staze prateći putokaz za selo Kuhari.

Putem nailazimo i na ostatke nekadašnjih kuća.

Tim putem dolazimo do i starog mosta, takozvanog, Napoleonov most.

Nastavljamo do slapova Mala peć i Vela peć. Ponovo silazimo s glavne staze i pratimo oznake prema slapovima.

Vela peć je jako atraktivan jer je visok više od 26 metara. Okružen je stijenom i pećinom.

Nastavljamo prema Buzetu i nailazimo na još 2 slapa.

Dio po kojem se spuštamo do zadnja dva slapa je poprilično strm, pa je dobro da imate obuću za takav teren 😉 Ponavljam, staza je srednje zahtjevna do zahtjevna ovisno o vremenu.

Kao i uvijek, smeće ne ostavljajte u prirodi, nego ga pokupite za sobom. 😉

Live Love Walk ❤

Jednom sam pisala o dionici Parenzane (Kanegra-Dragonja ( https://livelovewalk.org/2019/01/30/parenzana-1-dio-kanegra-dragonja/ )) pa je tako došlo vrijeme da nastavimo s Parenzanom. Ovaj vikend smo odradili dionicu Završje- Oprtalj.

Autom prođemo kroz mjesto Završje i pratimo tablu za Parenzanu. Parkiramo kod nekadašnje stanice i krećemo putem uz stanicu (lijevo). S druge strane ceste ide dionica Završje-Grožnjan, ali o toj dionici u nekoj od sljedećih objava. 🙂

Ovu dionicu krase čak 3 vijadukta i 3 tunela, predivne razgledne točke i naravno šarolika priroda. 😉

Prva dva tunela pod imenom Završje 1 i Završje 2 dugi su 35 i 28 m.

Prvi vijadukt pod imenom Završje dugačak je 62 m te visok 20 m.

Vijadukt Antonci dužine 80 m te visine 25 m.

Vijadukt Freski duljine 68,5 m te visine 30 m slijedi tunel Freski dug čak 146 m. Tunel je opremljen svjetlom koje se pali na senzor, ali svakako je dobro uz sebe imati svjetiljku. 😉

• 

• 

Vijadukti i tuneli na Parenzani su zaista impresivne građevine koje su jako dobro podnjele godine. Njihova gradnja je započela 1900. godine.

Ova, kao i svaka dionica Parenzane, nije zahtjevna, kako za hodanje tako ni za bicikliranje, a upravo je ove građevine nekako baš čine posebnom. 😉

Ovaj dio Parenzane je dug oko 6 km u svakom smijeru, odnosno oko 12 km. Kada dođemo na “raskrižje”, možemo nastaviti ravno za Livade i tako dosta produžiti rutu za 6 km u jednom smijeru, odnosno za 12 km cca, ili lijevom stazom za Oprtalj i tako produžiti stazu za nekih 4 km. Ovaj se put nismo popeli u Oprtalj, već smo se spustili u kanjon do starog mlina, Sablonića. E, to je raj na Zemlji 🙂

Mlin je bio u funkciji u 19. st, odnosno oko 1830 godine. Nažalost, nisam našla baš puno podataka o njemu, ali tražim dalje ia ako netko ima kakav podatak, slobodno mi se javite da ažuriram 😉

Uz ostatke mlina se nalazi predivan slap te umirujuća zelena priroda. Slap presuši u ljetnim mjesecima, sada vode ima dovoljno i zaista je predivan. 🙂

Parenzanom se vraćamo istim putem. Na povratku smo stali u agroturizmu Pincin (Montižel) koji svakako preporučujem 🙂

Uživajte u prirodi i svježem zraku.
Za kraj kao i uvijek apeliram na to da smeće pokupite za sobom. 😉

Cijelu rutu možete pogledati na linku: https://www.komoot.com/tour/66449147?ref=atd

Live Love Walk ❤