Parenzanu sam već skoro cijelu prehodala, više puta 😀 Raznolikost po predjelima kojima put vodi, ovu stazu čini jednu od nezaobilaznih treking staza za hodače te savršenu stazu za biciklizam, pogotovo zato jer je zanimljiva te prohodna u svako doba godine 🙂

Malo o samoj Parenzani:

Parenzana (Ferrovia Trieste-Parenzo-Canfanaro, TPC) je uskotračna željeznička pruga koja je povezivala Trst preko niza kolodvora s Porečom kao krajnjim kolodvorom. Bila je u funkciji od 1902. do 1935. godine. Prolazila je kroz tri države: Italiju, Sloveniju i Hrvatsku. Koridor pruge je danas sačuvan, kao i velik broj pratećih željezničkih objekata, Mostova, vijadukata i tunela. Dio trase stare pruge je preuređen za biciklističke i pješačke staze.

Zanimljiva je sudbina tračnica ove pruge. Mussolinijeve vlasti su skinule, odnosno demontirale tračnice i otpremile ih brodom u svoju nedavno okupiranu koloniju Abesiniju (Etiopiju). Brod nikad nije došao do odredišta, jer je potonuo u Sredozemnom moru.

(Izvor: Wikipedija)

Kao današnju stazu (i za hodanje i za pisanje 😀 ) izabrala sam kraću dionicu Parenzane. Onu od Kanegre do Dragonje. Na spuštanju za Kanegru imamo znak za stazu Parenzana Sečovlje na desnoj strani. Tu pored ceste možemo i parkirati auto.

Put vodi kroz raznolikost drveća i bilja s mediterana. Hrast, bor, lovor i smreka i zimi ovaj dio puta čine veselim i šarenim 🙂

Dužina staze je oko 6-7 km. Biram je za brzinsko jutarnje hodanje. Pretežito je ravna i pruža predivan pogled 🙂

Pa Parenzani nailazimo na prepoznatljiva odmorišta. Često uz vidikovac.

Stazom se polako suštamo prema rijeci Dragonji i samim time prema granici sa Slovenijom. Na kraju staze dolazimo do raskrižja (lijevo idemo prema privatnom posjedu, desno do Mulina). U oba smijera hodamo uz rijeku Dragonju s pogledom na Sečoveljske soline.

Na povratku smo danas malo prošetali baš kroz šumu u kojoj se još vide ostaci puta i građevina, vjerojatno vezanih uz Parenzanu.

Danas sam po prvi put koristila Komoot aplikaciju za hodanje. Aplikacija mjeri dužinu staze te imate mogućnost “snimanja” staze, odnosno, mogućnost bilježenja prehodanog puta, što smatram korisnim za ovaj blog jer ću na taj način podijeliti stazu koju možete otvoriti i pratiti upute 🙂

Aplikaciju si možete i instalirati ili pratiti staze preko linka.

https://www.komoot.com/tour/55504136?ref=atd

Uživajte i Live Love Walk ❤

Razmišljam kako napisat članak o ovoj stazi i prije samog stvaranja bloga 😀

Odradila sam je već toliko puta da je već postala rutina 🙂

Jučer sam je ponovo odhodala i odlučila pisati o njoj, a danas sam je odradila sa poprilično velikom grupom (moje prvo hodanje u grupi 🙂 )

Zanimljivo iskustvo, moram priznat 🙂

Inače, sama dužina staze,naravno, ovisi o tome gdje pustimo auto 😉

Danas smo krenuli iz Marušića, točnije iz konobe Atelier u Marušićima 🙂

Od glavne ceste do mosta preko potoka Mazuje hodamo od prilike 1,5 km.

Most je napravljen od starih, takozvanih, šina pruge (navodno, nekadašnje Parenzane) 🙂

Prelazimo preko mosta i idemo dalje 🙂

Odmah nakon prelaska mosta vidimo ostatke starog, napuštenog Vrnjaka. Mlin, kojim su se nekada služili mještani, sada je samo ruševina.

• 

• 

Od mosta, do meni,najzanimljivijeg dijela staze, velikog hrasta hodamo oko 1,5 km. Veliki hrast, koji sam izabrala za logo ovog bloga, veličanstveno izgleda, i smatra se da ima oko 500 godina. Podatak nije potvrđen, pa ako imate točniji podatak o tome, pišite mi 😉

Na tom području ima dosta vode pa je put poprilično blatnjav :

Meni je to prilika za dobru fotografiju 🙂

Hrast je stvarno veličanstven 🙂 Obožavam stabla, imaju posebnu energiju. Oni su kao skulpture koje kroz vrijeme uvijek sežu u visine…uvijek idu prema gore, zato ih posebno poštujem. 🙂

• 

• 

• 

• 

Od hrasta do napuštenog sela imamo oko 2 km. Putem možemo vidjeti zid od kamena, takozvanog “maženjo”. Ta je vrsta kamena specifična za gornju bujštinu, i meni osobno, najljepši kamen u okolici 🙂

• 

• 

Vrnjak je, prema informacijama koje sam prikupila, bio naseljen do 1960. godine, kada su i zadnji stanovnici, na jedan ili drugi način, napustili selo.

• 

• 

Obožavam fotografirati Vrnjak 🙂 nekako me uvijek iznenadi 🙂

Od sela se uzbrdicom penjemo do crkve i groblja. Uspon nije dug ali može biti malo zahtjevniji.

Na vrhu se nalazi crkva, posvećena Blaženoj Djevici Mariji Žalosnoj, a potječe iz 1892., o čemu svjedoči godina urezana u vapnenac na portalu. Posvećena je 1901. Kroz raskriljena vrata ukazuje se unutrašnjost, u kojoj se još uvijek nalazi oltar, dok je ostali inventar uklonjen. S uzvišice na kojoj se crkva nalazi pruža se pogled na selo u podnožju. Crkva ima dvostruku preslicu, bez zvona.

Stazu možemo nastaviti prema selu Semi. U tom slučaju stazu možemo “navuć” na 16-ak km. Taj je dio puta do nedavno bio specifičan po kamenim zidovima te dijelovima pokamenjenog puta iz doba kada su ljudi još živjeli u Vrnjaku.

Staza prema selu Semi je sada nasipana zemljom…

Iz sela Semi stazu možemo nastaviti skoro do granice sa Slovenijom…

Tamo se pruža pogled na obližnja mjesta, npr Kućibreg…

• 

• 

Jučer sam u Semima čak osjetila hodanje po snijegu 😉

• 

• 

Vraćamo se istim putem a na povratku možemo nabrati šipak, koji je na ovom području stvarno plodan 😀

Danas sam na putu natrag vodila zanimljiv razgovor sa šjor Đanijem iz Višnjana 🙂 on je član hodačkog društva Višnjan. Pričao mi je o prehodanim stazama. Malo smo se nasmijali 🙂

To je taj Vrnjak 🙂

Svako godišnje doba ovu stazu oboja drugim bojama, pa predlažem odlazak tamo barem 4 puta godišnje 😉

Uživajte 🙂

Ovu stazu bih definirala kao stazu za početnike…(nije zahtjevna, označena je, prizori su zanimljivi, nije duga, pretežito je ravna (samo mala uzbrdica))…zato sam je i odabrala kao prvu za ovaj blog 🙂

Dužina same staze ovisi gdje ostavimo auto. Na cesti prema Kanegri imamo raskrižje Parenzane, na lijevoj strani su dvije bijele ceste, idemo onom desnom (lijeva je Parenzana koja ide samo do sela). Ako krenemo odmah hodati cestom, duljina staze do Sv. Petra i natrag je oko 6 km, ako se autom spustimo do recepcije, postoji i oznaka za stazu, u tom slučaju dužina hodanja je oko 4 km. Kad idem odraditi jutarnje brzo hodanje, idem tom kraćom varijantom.

Put je označen i dio je puta IPP-a (Istarski Planinarski Put)

Kad je bura, pogled s vrha je predivan, vide se planine. Isto tako, zimi je dobro imati kapu jer zaista zna puhati. Ljeti je ova staza posjećenija zbog šparuga i turista iz kampa.

• 

• 

Na kraju staze, odnosno na vrhu nalaze se ostaci crkve Sv. Petra te nekadašnji Benediktinski samostan.

Prvi se put samostan s crkvom spominje 1102. god. kada postaje vlasništvo akvilejske crkve (monasterio sancti Petri et sancti Michaelis). Crkva je jednostavnog pačetvorinastog oblika s istaknutom polukružnom apsidom na čijem se ziđu vidi nekoliko arhitektonskih faza. Unutrašnjost je bila oslikana freskama, a pronalazak ulomaka mramornog kamenog namještaja ukrašenih motivom pletera govori u prilog ranijoj dataciji sklopa, odnosno u 9. – 10. stoljeće. (izvor: Monografija Grada Umaga, 2012)

Pogled sa Sv. Petra je divan, otvoreno more i nebo u smjeru planina ponekad stvarno zna zadiviti.

Vraćamo se putem koji ide dalje pored nekadašnjeg samostana i uživamo u pogledu na maslinike…

Put se na jednom dijelu spaja na put kojim smo krenuli i vraćamo se skoro istim putem.

Takvu stazu biram za dnevno kratko i brzo hodanje i za branje šparuga u sezoni dok zmije ne polude 😀

• 

• 

Bitno je odhodati barem malo svaki dan. 🙂

Thanks for joining me!

Into the forest i go, to lose my mind and find my soul